„Prirodne nesavršenosti“ — slikanje u suradnji s prirodom

Što ako najvažniji alat u ateljeu nije nešto što možemo kupiti, nego nešto što možemo pronaći?

Za splitsku umjetnicu Almu Čače odgovor često počinje izvan ateljea. Svoje kistove ne kupuje, već ih sama ih izrađuje. Naplavno drvo, osušene biljke, lišće i drugi elementi pronađeni u prirodi, osobito na obalama otoka Visa na kojem je odrasla, pretvaraju se u nekonvencionalne slikarske alate. Njihovi su oblici nepravilni, a njihovo se kretanje nikada ne može u potpunosti kontrolirati. Kada dotaknu platno, iza sebe ostavljaju jednako nepredvidive tragove: poteze, teksture i fragmente biljnog materijala koji ponekad ostanu zarobljeni u boji, postajući gotovo neprimjetan potpis prirode unutar samog djela.

Upravo je taj odnos između prirode, materijala i slučajnosti u središtu projekta „Prirodne nesavršenosti“ — kontinuiranog projekta koji Alma Čače od 2020. razvija kroz umjetničko istraživanje, izložbe, radionice i izvedbe. Umjesto da pokušava ukloniti nesavršenosti, projekt ih prihvaća. Nepravilnost ručno izrađenog kista postaje dio slike; slučajni trag postaje dio kompozicije; nečemu što bi se inače smatralo pogreškom daje se prostor da ostane dio umjetničkog djela.

Dva performansa koja ističu čudesnost nesavršenosti i slučajnosti

Tijekom dvaju performansa koji su se 9. rujna 2026. održali u srcu Dioklecijanove palače, ta se otvorenost proširila i izvan samih materijala. Slike su nastajale pred publikom, izložene ne samo nepredvidivom ponašanju prirodnih alata, već i nepredvidivim susretima svakodnevice.

Jutarnji performans održao se uz rimski mozaik u Ulici Frane Bulića 5, gdje je Alma izvodila performans samostalno. U večernjem performansu, na adresi Severova 3–1, prolaznici su bili pozvani da se uključe. Uz pomoć Alminih ručno izrađenih kistova mogli su pristupiti platnu položenom na tlo i ostaviti vlastiti trag.

U tom je kontekstu ideja „prirodne nesavršenosti“ dobila novu dimenziju. Kist se mogao saviti drukčije nego što se očekivalo. Komadić osušene biljke mogao je ostati zarobljen u boji. Potez je mogao krenuti u neželjenom smjeru. A zatim bi se pojavio prolaznik — osoba koja bi zastala na trenutak, uzela kist i napravila pokret koji ni umjetnica ni bilo tko drugi nisu mogli unaprijed predvidjeti.

Nastala su djela tako oblikovali brojni susreti — između umjetnice i njezinih materijala, između prirode i boje te između nepoznatih ljudi i samog umjetničkog djela. Ono što je nastalo nije se moglo u potpunosti predvidjeti niti ponoviti. Svaki je trag zabilježio trenutak koji se dogodio samo jednom.

Važnost uključivanja gledatelja u umjetnički proces

Premještanje projekta iz ateljea i galerije na splitske ulice važno je upravo zbog toga: u javnom prostoru umjetnički proces više nije nešto s čime se susrećemo tek nakon što je dovršen — on se odvija pred nama, sa svom svojom neizvjesnošću, prekidima i mogućnostima. Granica između umjetnice i publike time postaje neznatna, dok čin stvaranja postaje nešto što se može dijeliti.

Za sudjelovanje u ovim performansima nije bilo potrebno nikakvo posebno umijeće. Nije postojao ispravan pokret, savršen potez ni očekivanje prethodnog umjetničkog iskustva. Potrebna je bila samo spremnost da se zastane, uzme kist i ostavi trag.

Upravo tu „Prirodne nesavršenosti“ pronalaze svoj smisao: ne u oblikovanju savršene slike, već u stvaranju prostora za sve ono što se ne može potpuno kontrolirati. Priroda, slučajnost, drugi sudionici i sve ostale male slučajnosti svakodnevice nisu prepreke umjetničkom djelu, već ono što ga čini živim i zanimljivim.

Izložba je ostvarena zahvaljujući financiranju Grada Splita u sklopu Programa javnih potreba u kulturi Grada Splita za 2026. godinu.